Skip to main content

Autohtone pasmine

Hrvatski ovčar

Pasmina se najvjerovatnije kroz više stoljeća razvila od potomaka “sojeničkog psa” (Canis Familiaris Palustris) na području istočne Slavonije, dijela Republike Hrvatske. Postoji hipoteza prema manuskriptu biskupa Petra Bakića, zabilježena 1719. godine u Đakovu, koja se pak poziva na jedan raniji zapis biskupa Petra iz 1374. godine po kojoj je pasmina pristigla u Hrvatsku prilikom doseljenja Hrvata iz njihove prijašnje domovine.

Početak sistematskog uzgoja hrvatskih ovčara započinje prof. Stjepan Romić 1935. godine. Na 1. državnoj izložbi pasa u Zagrebu održanoj 29./30.10.1949. godine pasmina je zvanično predstavljena. Prvi standard za pasminu sastavlja dr. Otto Rohr 1951. godine, da bi objava FCI-a uslijedila 31.01.1969. godine.

Tornjak

Gotovo izumrli potomci genetski homogenih, autohtonih arhaičnih tipova ovčarskih pasa bili su temeljna populacija za obnovu pasmine “tornjak”.
Psi koji su spadali u tu prvotnu populaciju bili su razasuti po planinskim područjima Bosne i Hercegovine i Hrvatske te po okolnim dolinama.

Važni povijesni datumi su godine 1067. i 1374. Pisani dokumenti iz tih razdoblja spominju bosansko-hercegovačko-hrvatsku pasminu prvi put.

Istraživanje o njihovoj prisutnosti kroz povijest i u novije doba te sustavno spašavanje od izumiranja započeli su istovremeno u
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini oko 1972. godine, a kontinuirani čistokrvni uzgoj počeo je 1978.
Danas se pasminska populacija sastoji od brojnih, čistokrvnih pasa selektiranih tijekom niza generacija razasutih po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Dalmatinski pas

Porijeklo dalmatinskog psa zasnovano je na slikama i zapisima iz crkvenih kronika 16. – 18. stoljeća. Prikazi dalmatinskog psa pronađeni su na oltarnoj slici «Majka Božja s Isusom i anđelima» u crkvi Gospa od Anđela u mjestu Veli Lošinj, otok Lošinj, Hrvatska koja potječe iz 1600.-1630., te freske iz Zaostroga, Dalmacija, Hrvatska. Iz toga proizlazi da je porjeklo dalmatinskog psa u istočnom dijelu sredozemlja naročito u povijesnoj provinciji Dalmacije.

Prvi opisi dalmatinskog psa pronađeni su u Đakovačkoj biskupiji Đakovo, Hrvatska u zapisu biskupa Petra Bakića iz 1719., te zapisu Andreasa Keczkemetya iz 1737. gdje je pas nazvan latinskim imenom «Canis Dalmaticus» te navedenom visinom od 4-5 «Spithamusa». Thomas Pennant u svom djelu «Synopsis of Quadrupeds» iz 1771. opisao je ovu pasminu kao samostalnu i nazvao ju «Dalmatian», te naveo da joj je domovina Dalmacija. Thomas Bewick 1790. naziva ovu pasminu «The Dalmatian or Coach Dog». Prvi (neslužbeni) standard sastavio je englez, Vero Shaw 1882. koji je osnivanjem «Dalmatian Club» u Engleskoj 1890. pretočen u prvi standard. FCI objavljuje prvi standard za dalmatinskog psa 07.04.1955. pod nazivom «Dalmatiner Jagdhund» – Dalmatinski gonič.

Istarski kratkodlaki gonič

Pasmina potječe od stare forme “istočno jadranskog bijelog goniča s oznakama”. Najstariji dokazi potječu iz razdoblja između 1327. i 1348. godine, a nalaze se u klaustoru Franjevačkog samostana u Dubrovniku, gdje postoji kapitel s 4 psa koji prikazuju ovu staru formu goniča. Pored toga u kapeli na groblju kraj mjesta Beram (Istra), na slici “Poklonstvo triju kraljeva” iz 1474. godine naslikan je istarski kratkodlaki gonič. Slijedi prikaz na oltarnoj pali “Gospa od Milosrđa” u crkvi sv. Franje u Zadru iz 1476. godine gdje je u donjem lijevom uglu naslikan predak današnjeg istarskog goniča, koji je ranije bio i trobojno obojen. Opis ovog goniča nalazi se u manuskriptu đakovačkog biskupa Petra Bakića iz 1719. godine gdje je zapisano da je uzgoj istarskih goniča poznat u Hrvatskoj prije 14. stoljeća. Prvi standard istarskog kratkodlakog goniča objavio je FCI 02.04.1955.

Istarski oštrodlaki gonič

Pasmina potječe od “istočnojadranskog bijelog goniča s oznakama”. Dlaka je oštra zbog podneblja gdje je uzgojen, a to su viša planinska područja istočno jadranskog priobalja, gdje su temperature niže.

Najstariji opis istarskog oštrodlakog goniča nalazi se u manuskriptu đakovačkog biskupa Petra Bakića iz 1719. godine, gdje je zapisano da je uzgoj poznat prije 14. stoljeća. Najstariji slikovni zapis ove pasmine nalazimo u stolnoj crkvi sv. Marka Evanđeliste u Makarskoj. Prvi standard istarskog oštrodlakog goniča objavio je FCI 06.04.1955.

Posavski gonič

Posavski gonič, je stara pasmina goniča koja potječe od oblika “ilirskog goniča crvene boje s oznakama”. U kapeli na groblju kraj mjesta Beram (Istra) na slici “Poklonstvo triju kraljeva” iz 1474. naslikan je “tamnožućkasti pas s visećim ušima”.

To je prvi prikaz posavskog goniča. Slijedi prikaz iz 16. stoljeća koji se nalazi u mjestu Veli Lošinj, crkva Gospe od Anđela, gdje je na pali “Materinjstvo Blažene Djevice Marije” prikazan predak današnjeg posavskog goniča. Opis posavskog goniča nalazi se i u manuskriptu đakovačkog biskupa Petra Bakića iz 1719. godine, gdje je zapisano da je uzgoj ovih goniča poznat u Hrvatskoj u 14. stoljeću. Franjo Bertić opisuje godine 1854. posavskog goniča. Prvi standard posavskog goniča objavio je FCI 08.04.1955.

Mali međimurski pas

Prema usmenoj predaji uzgaja se preko sto godina u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u Međimurju kao užem području pojavljivanja. Nalazimo ga u seoskim dvorištima kao psa čuvara i lovca na štetne glodavce. Zbog tih se karakteristika danas sve više uzgaja na modernim stočarskim farmama. Zbog svoje veličine te eksterijera pogodan je za uzgoj u urbanoj sredini.

Međi je mali, vrlo skladno građen pas, pravokutnog oblika. Duljina njegova tijela može biti za trećinu veća u odnosu na visinu u grebenu. Poželjna visina mužjaka i ženke je između 28 – 33 cm. Srednje je građe tijela, ne preteškog kostura, živahan, pokretan, inteligentan i vrlo poslušan pas.

Prema morfološkoj sistematici pripada lupoidnom tipu psa klinaste glave s trokutastim stojećim uškama. Dlaka je kratka, prilično tvrda i ravna, nešto je dulja oko vrata (griva) i na donjoj unutarnjoj strani repa (resice). Rep dopire do skočnog zgloba. U „veselom“ raspoloženju nošen je u blagom luku iznad leđa. Uzgajaju se najčešće dvobojni s raznim oblicima šara i prošaranosti dlake, te trobojni. Jednobojni potpuno bijeli ili crni primjerci su vrlo rijetki.